-/# moje misli #/- 3xit

Ovo je članak o mojoj sestrični koja je nedavno umrla u svojoj 20. godini života :

kliknite ovdje ako želite pročitati : Marija

Kada je gotovo stvarno je gotovo. Osjećam se sad kao da sam prešao u stvarni svijet iz sna koji je trajao četiri godine u mome nezaboravnom četvrtom GE. Ljudi mi smo završili svoje srednjoškolsko razdoblje života koje je nažalost neponovljivo i ako ga nisi proživio nenadoknadivo. Imao sam sreću biti dio jednog razreda kojeg nikad neću zaboraviti pa niti kad budem sto godina star i senilan jer mi se to toliko urezalo u srce i dušu da si ne mogu pomoći i ne zaplakati. Idem u nepoznato tražiti druge ljude i poznanstva ali nikad više kao ove četiri godine. Nisam siguran koliko ste dosad ozbiljno čitali ovaj tekst ali vi ste meni sve na ovome svijetu za što sam živio ove četiri godine i bit će mi se jako teško rastati od većine vas. Jedino što me veselio u nedjelju navečer prije nego sam išao spavat u strahu od nenaučenog gradiva i profesora koji pita je bilo to što ću biti sa jednom grupom ljudi s kojima se osjećam kao da sam doma. Sada će neki reći kako serem i izmišljam ali tek sam na kraju godine shvatio koliko ćete mi svi bivši članovi četvrtog GE razreda faliti. Koliko god mi svi bili čovjek za sebe i bili različiti to nas je, priznali ili ne, držalo skupa i kao neku cjelinu. Nisam još potpuno svjestan kako neću više nikad u životu doći u ponedjeljak prvi sat u školu i vidjeti iste ljude na okupu i s njima biti cijeli dan. Ne želim više pisati jer ću počet srat i filozofirat. Samo još želim navesti imena ljudi s kojima mi je bilo čast proživjeti moj srednjoškolski vijek i koje nikad neću zaboraviti:

Ana Bajrić
Ivana Bulić
Ema Celinić
Eni Cum
Kristina Divić
Jelena Drča
Petra Fučić
Darko Golek
Tamara Grbić
Tea Horvat
Tena Ivaz
Anton Kamalić
Ivana Krivičić
Petra Krivičić
Maja Lakner
Alen Mrvac
Marin Muškardin
Iris Periša
Dominik Peša
Sabrina Antonija Piccinich
Ana Poldan
Ivana Rušin
Ines Sterpin
Roberta Šolić
Marko Španjol
Filip Vlakančić


Ljudi moji dragi, nema vam ravnih.
Budite mi ludi i simpatični.
Vaš dragi kolega

Nemam puno vremena pa ću napisati samo ovo. Ja bih vam na jedan način naredio, zapovjedio tj. zamolio vas da nikad nikome ne pomognete kada to netko od vas traži jer ćeš i ti od njega to jednom očekivati ali nije sigurno da će se to dogoditi. Zato bi trebali, skupa sa mnom, uzeti stvari u svoje ruke i za druge ne mariti. Pojednostavljeno rečeno, trebao bi te boliti kurac za sve ostale….

Da se netko ne bi slučajno uvrijedio to se nije dogodilo meni nego mome poznaniku, koji želi ostati anoniman, koji je tražio samo jednu malu pomoć a dobio je profesionalni odjeb…. Nadam se kako se neće naljutiti ako se u njegovo ime zahvalim «velikim» pomagačima…

štrajk ili drpaš onu drolju od cure? (softver 02.04.2007. 21:33)

veoma maloumno…..
-----------------------------------------------------------------------------------------------------
prođoše već 18 dana otkako ne napisah posta. Zato uhvatim ovo virtualno pero i pečah pisati. Neću ovako dalje pisati, nema smisla. U tih posljednjih osamnaest dana nije se dogodilo ništa spomena vrijedno, ali mi je za osovinu mojih misli zastala jedna stvar. Primijetio sam kako je kod ljudi s kojim se družim počeo strah od razilaženja razreda. Sad kad smo na ovim praznicima i kada bi trebali iskoristiti ih korisno pišući radnju uvidjeli smo blizinu kraja četvrtog GE kakvog sada poznajemo. Jedna je moja prijateljica, koja također vodi Internet dnevnik pod adresom bukvalno.brog.hr, napisala kako svi govore kako nismo složan razred, a uporno se da vidjeti kako je to potpuno suprotno. Trebate smo vidjeti naše sastanke subotama po domaćim «stadionima» ili ispred nam omiljene škole. Morate ćuti te razgovore. Roditelji me pitaju čemu ta druženja uz alkohol ispred škole i na «stadionima», te kako oni ne razumiju što mi tamo imamo raditi. Mislim kako su ta druženja jako potrebna za mladog čovjeka našeg otoka. Smatram kako je to jedini način za provođenje kvalitetnog vremena sa svojim prijateljima. Možda će sad to netko shvatiti krivo i reći kako je to nama samo izgovor za napiti se. Nije tako i nadam se kako nisam jedini koji tako misli. Na tim našim sastancima možete doživjeti tako dobre i nezaboravne razgovore o svakidašnjici koji na prvi pogled izgledaju potpuno beznačajno, ali nisu jer ih vodiš sa ljudima koje poznaješ i do kojih ti je stalo. Moram priznati kako bi meni, već prije navedene, subote mogle jako puno nedostajati već na jesen. Volio bi kad bi se svi ostali o nekakvoj vezi bilo onako formalnoj(blagdanske čestite) ili bliskoj prijateljskoj, glavno da se sjetimo jedni drugih i nezaboravnog četvrtog GE (4.g)…..
do čitanja……..

Konemtar:
«Imaš čitatelja. Tvoji postovi su drugačiji. Posebniji. I jednostavno, osobama koje te nepoznaju je teško komentirati, iako se puno puta prepoznaju u sličnim situacijama i shvate da zapravo nisu jednine...
pozdrav

čitamo te...;) (someone 21.03.2007. 21:25)» ……………
hvala na ovom komentaru………..

evo danas sam nešto doživio što mi je vratilo moju spisateljsku inspiraciju. Kao što je bio jedan komentar, nisam bio hrabar. Trebalo mi je dva dana bez ikakvih kontakata sa svojom curom, koja je jako ostala povrijeđena nakon mog zadnjeg posta ('ko ne bi), malo sam se povukao u svoju glavu kako bi lakše mogao razmišljati. Nakon što riješim par stvari koje su još ostale ne riješene napisati ću jedan opširniji post. Optimistični sa elementima skepse i pesimizma, naravno.

Bok………….

U posljednjih par dana slušam raznovrsne moralne prodike. Kakav bi to bio dan da nisam čuo jednu. Evo, «friška» mi je pa sam ju morao spomenuti. Mrzim slušati moralne prodike, jako. Imam jednostavno stav kako kad si već napravio neko sranje nije ga potrebno analizirati i nabijati ga nekome na nos. Glupo mi je kad si ljudi sami procijene kako su oni kompetentni za držanje prodika. Ne želim nikoga vrijeđati niti isticati ali moram dati svoje mišljenje. Imam osjećaj kako svi imamo tu neku želju za držanjem prodika i punjenjem glava svojim iskustvima te dijeljenjem svoje mudrosti pred svima. Možda ne razumijete a možda baš obrnuto. Shvatite kako hoćete. Uglavnom, iz današnje već sto puta spomenute prodike osjetio sam kako govornik ima u jednome pravo, a tiče se mene. «Niste sretni» rekao je. Istina. Nisam već danima nisam miran i sretan. Ništa mi ne predstavlja nikakvu, niti na sekundu, svijetlu točku u danu. Ne mogu u niti jednoj osobi naći barem malo utjehe. Nije problem u nikome nego je u meni. Ne znam što hoću, a što neću. Jednostavno ne znam što bih napravio. Konstantno sam na rubu suza i imam osjećaj kako se gubim. Ima jedna osoba ali nema je tu i ne vjerujem ni da će ikad više biti. Jebiga ! ne vjerujem da ću više pisati. Vidim kako nemam baš previše čitatelja, a nemam niti neke normalne motivacije. Imam motivacije za jadikovanje nad sobom, a to nije baš zanimljivo. Evo, onda zbogom……


Bit će tu još par dana kako bi mogli pročitati svi koji su čitali moj blog…..

Naslov je ovog tipa jer ne želim imenovati osobu o kojoj pišem.

Danas sam se prvi put razočarao u osobu za koju sam mislio da mi je prijatelj/ica. Možda radim gluposti i o od toga radim veću stvar nego što to jest, ali ne znam. Određena mi je osoba već godina jako prisna i bliska. Od tada i potječe taj dogovor zbog kojeg sam ja razočaran. Radi se o jednoj stvari koju svaki čovjek radi jednom u životu te mu je po tome označen život. Kako bi takav događaj uspio obilježiti tebi i toj osobi život trebaš tu osobu kako bi bila uz tebe. Tako je nastao taj naš dogovor kako će ta osoba biti tada na tom događaju uz mene i sa mnom. Danas se dogodilo nešto čemu se nisam nikad nadao. Ta mi osoba otkazuje. Moram vam jednostavno objasniti kako se osjećam…. Kada ste u kurcu uvijek želite nekoga koji ju u istom takvom stanju kako bi vas shvatio i utješio. Točno se tako osjećam. Nemam nikog trenutno koji bi me razumio. Uglavnom radi se o tome, ustvari to me najviše pogodilo, što nisam dobio pravi razlog nego očito jeftino, ofucano izmotavanje. Nije mi jasno to kako ljudi mogu lagati u oči ljudima koji bi umrli za njih. Zašto mi nije ta osoba mogla dati makar najbolniju istinu nego tako. Želio bih samo naglasiti kako se morate držati dogovora i obećanja naročito osobito osobama koje u vas imaju povjerenja, a ujedno vas jako vole. Ljudi misle kako kad nekome nešto obećaš da tu sve staje i završava. Nije tako. Nastaviš planirati što se tim događajem, zbog kojeg si uzeo to obećanje pod svoje okrilje, može u budućnosti dogoditi. Sanjaš. Evo, upravo se tako osjećam. Ta mi je osoba oduzela snove. Najviše od svega mi je žao to što osjećam kako gubim svoj-eg/u jako dobr-og/u, usudio bi se reći srod-og/nu, prijatelj-a/icu. Bojim se kako će naše cijelo prijateljstvo pasti u zaborav. To je nešto čega se najviše bojim. To je ono što me cijelog dana drži na rubu suza.

Nikad ne izdajte svoje prijatelje. Onu su vam zlato. Gubljenjem prijatelja gubite dio sebe, a što je najstrašnije od svega gubite sjećanje na nj-ega/u.

Bok…………………………..

Danima uoči održavanja koncerta osjećalo se iščekivanje petka navečer u Kinu V. Nazora, kao što mi je rekao jedan poznanik «Živim za petak!». Svakodnevna tema razgovora unutar krugova mladih bila je Urbanov koncert. U cjelokupnoj organizaciji i financiranju sudjelovao je grad kojemu se ovim putem zahvaljujemo. Najavljen je nastup domaće predgrupe dobro nam znane «Aorte». Bilo bi potpuno nezahvalno i nedopustivo izostaviti pokoju riječ o grupi «Aorta», pa smo mi zato porazgovarali s njima prije samog koncerta. Na naš upit o njihovom dosadašnjem radu, njihov «frontman» Emil Bišćan, rekao je kako oni sviraju svoju glazbu i imaju svoj stil. Saznali smo još kako su osnovani 2002. godine, ali u malo izmijenjenoj postavi. Zadnji nastup im je bio u prostorijama Udruge mladih «Plan B». Bend broji četvero članova, a to su Emil Bišćan(vokal,gitara), Nikša Bišćan(bubnjevi), Mirza Kušmić(gitara) i Emanuel Krstačić(bas). Dečki su nam skrenuli pozornost na to kako je važno spomenuti i njihova dva ,sada već bivša, člana grupe Igora Kušetu(gitara) i Marina Kraljića(bas) koje su, kada su se popeli na pozornicu, pozdravili te time započeli svoj nastup. Izveli su desetak svojih uradaka iz kojih bi izdvojili pjesme s naslovom «Hej», «Preživjeti smrt» te «Stani». Moramo napomenuti kako dečki sviraju možda ne svima zanimljivu glazbu ali veoma energičnu i kvalitetnu. Svaki su za svojim instrumentom pokazali zavidno znanje i umijeće sviranja te vokal koji je po riječima mnogih prisutnih ocijenjen kao veoma kvalitetan. Također, ih moramo pohvaliti na tome što svoje pjesme pjevaju na hrvatskom. Bili smo jako znatiželjni te smo ponovno zavirili iza pozornice i pokušali dobiti prve dojmove nakon nastupa. «Svoju glazbu stvaramo iz osobnih iskustava tj. «vibracije» koje osjećamo oko sebe pretočimo u note te tako stvaramo svoju glazbu.», rekao je nakon nastupa «frontman» vidno zadovoljan te dodao « «Vibru» iz pjesama pokušavamo prenijeti na publiku što mislim da smo uspjeli. Imali smo veliku odgovornost «zagrijati» publiku prije Urbana te želimo zahvaliti na povjerenju koje nam je dano i naglasiti kako nam je velika čast bila svirati prije Urbana». Željeli bi istaknuti kako je jako dobra publika odigrala veliku ulogu u ishodu njihovog nastupa. Nakon petnaestominutne stanke iza pozornice ulazi Urban sa svojom višegodišnjom pratnjom, grupom «4» Naša je znatiželja otišla do kraja te smo se potrudili doći do pokoje riječi od glavnog gosta uoči koncerta. Ostali smo iznenađeni jer su svi bili dobre volje i jako komunikativni. Na naš upit o tome što misli o našem gradu odgovara time kako u Malome Lošinju nije prvi put niti mu je prvi nastup. Izrazio je zadovoljstvo time što je grad financirao ulaznice i tako omogućio besplatan ulaz, ali smatra kako je na taj način omogućen dolazak ljudi koji možda i ne slušaju njegovu glazbu. «Drago mi je zbog domaće predgrupe «Aorta» i onoliko koliko sam ih mogao ćuti zaista su dobri», rekao je Urban i nadodao «Dobro su «zagrijali» publiku!». Nakon ovih riječi izlaze na pozornicu uz velike ovacije publike. Nastupili su sa velikim hitovima kao što su «Mala truba», «Moja voda», «Mjesto za mene» te novim uradcima. Nastup je prošao uz veliku dozu pozitivne atmosfere koja je stvorena za vrijeme nastupa. Prema reakcijama publike dalo se naslutiti koliko su uživali u samom koncertu. « Oduševila me publika svojim strpljenjem i razinom kulture», izjavio je Urban nakon koncerta. Naknadno je apelirao na to kako je ovaj prostor kina vrlo dobar za koncertne nastupe ovog tipa. Usput je u razgovoru dodao kako ovakve koncerte treba ponavljati, što smo kasnije čuli i od Malološinjskog gradonačelnika Garia Cappellia. «Ovaj događaj bio je potaknut prijedlogom mladih te smo njihovu ideju realizirali u roku od samo 15 dana», izjavio je gradonačelnik nakon koncerta. Također je rekao kako je ovo dobar signal za još bolju suradnju grada i mladih. Posebno ga je iznenadila činjenica kako su na ovaj koncert došli mladi Cresa, Krka, Rijeke i okolice te je napomenuo kako to ujedno pokazuje da mladima zaista nedostaje ovakvih događaja. Od naknadno skupljenih komentara sudionika ovaj koncerta dobili smo dojam kako je većina zadovoljna organizacijom cijelog projekta te željno iščekuju nove koncerte i izvođače.
Ivana Rušin
Luka Crneković



AORTA PRIJE NASTUPA(stoje: Emil Bišćan, Mirza Kušmić;čuče: Emanuel Krstačić, Nikša Bišćan)



s Urbanom u backstage-u(slijeva: ja, Ivana R., Urban, Eni C., Ines S., Marko Š.;čuči: Martin C.)



Urban usred svog nastupa



Urban nakon koncerta daje prve dojmove našoj reporterki Ivani R. Dok ja slikam ovu sliku

Uzvišena gospodo, ja apeliram i urgiram na krucijalnost momentalnosti u kojoj jesmo. Anksiozna situacija upućuje na promptno detektiranje nastale dubioze u apriornim istinama unutar naše esencije. Doskora ćemo anulirati mobilnost varijabilnosti koja sažimlje našu zbilju. Prestanimo s nebuloziranjem i skepsom, i počnimo tražiti istinu koja transcendira svijet pojava u ulazi u svijet ideja. Jer humanost je: obzirnost, osviještenost i nadasve obligatnost širenja pozitivnosti. Moramo stati na kraj beskrupuloznosti i oportunizmu te našoj inferiornosti u poimanju apsolutnih istina. Došli smo do toga da indiferentnost i sveopća apatija reguliraju konstantnu koncepciju društvenog univerzuma. Gigantan je kuriozitet taj, da čak štoviše, i ordinarna kurtoazija ljudskog biheviorizma je disperzirala poput duginog kolariteta na nebeskom svodu. A pretenciozna invazivnost ljudske intime prikovala je našu samosvijest za dno kognitivne percepcije te čak anticipiramo blisku aproksimativnost prometejevskom usudu. A maksima čovječje tendencioznosti ka komercijalizmu i kapitalističkom ustroju naše egzistencije može dovesti do malverzacija ljudskih ideala. I zato. Samo kolektivnom konzultacijom i pronalaskom zajedničke misli vodilje možemo spasiti čovječanstvo i ponovno restaurirati bratstvo, prijateljstvo te nadasve koherentnost i homogenost naroda. Ali, pritom ne smijemo eskivirati gradualnost, tj. postepenoj konstrukciji onog što nas čini LJUDIMA.

Alen Mrvac
Marin Muškardin
Dominik Peša

Danas me je, drugačije nego ostalih dana, pogodila vijest o nekolicini poginulih u Iraku. Svakodnevno možemo biti svjedoci vijesti o tome koliko je ljudi poginulo u Iraku. Jedan dan 68. Drugi dan 56. Najviše mi smeta što kažu kako je u «operacijama protiv terorizma» poginulo uglavnom civilno građanstvo. Što to znači da Amerikanci i ostali njima slični narodi sa svojim vojskama dolje ubijaju pretežno civilno građanstvo?! Koje su to gluposti koje mi pušimo od tih glupih Amerikanaca. Onda mi pak nisu jasni niti ti njihovi teroristi. Što to oni postižu time što dižu aute i ljude sa bombama u zrak? U svakome napadu ubiju dva do tri vojnika maksimalno a svojih Iračana minimalno dvadeset. Možda će sad ovo zvučati morbidno ali se nameće kao logični zaključak. Koliko će ih ostati za borbu protiv Amerikanaca ako će ubijati toliko svojih ljudi. Od svega ovoga najsmješnije je razlog zbog čega se uopće ratuje. Na što je ljudska civilizacija spala kad smo došli do toga da onaj koji ima bolje oružje i više novaca može kontrolirati trenutno najpotrebniju sirovinu na svijetu. Jedan sam dan onako u šali rekao kako će nas Amerikanci napasti kada im nestane vode. Stalno se priča o vrijednosti ljudskoga života ali ovo je tipični i najgnjusniji primjer obezvrjeđenja vrijednosti ljudskog života. Koliko kapi nafte košta jedan život jednog nevinog djeteta u Iraku? Sigurno za to u Americi ima i neka tarifa tipa tri kapi nafte dijete a pet do šest kapi odrasli mužjak ili ženka. Ovo je jedno veliko zlo koje se događa tamo dolje a nema nikoga tko bi to zaustavio. Jasno je meni kako je najbolje šutjeti i živjeti jer mi sigurno ništa ne nedostaje u životu ako ovo pišem i na to trošim vrijeme ali čvrstog sam stava kako bi se trebali svi okrenuti protiv Amerike. Ne mogu nas oni vječno gaziti i uzimati ono što nije njihovo samo zato što su jači i bogatiji. Mislim odnosno potpuno mi je jasno kako ovome nema kraja. Najprije zato jer su ljudi u Americi iz ovog rata počeli raditi posao i zabavu. Ne znam jeste li znali ali dolje u Iraku točnije u Bagdadu postoji klub pod imenom «Bagdad country club» gdje «veliki osloboditelji Iraka» mogu proslaviti svoje pobjede i dobro ih zaliti alkoholom. Užas. Posao tj. preživljavanje ovaj rat je postao za niže slojeve u Američkom društvu. Jadni siromaši, crnci uglavnom, ljudi odlaze dolje za velike novce i što od toga imaju. Ništa. Samo jadni obole ili ostanu bez noge ili ruke te u najgorem slučaju ostavljaju djecu i žene iz sebe «U čast velikoj majci Americi i za slobodu Američkog naroda». Možeš si mislit to neka oni pričaju nekome drugom. Jebiga ovime svime se mirimo svakodnevno ne učinivši ništa. A možemo li što i učiniti? Jasno da ne jer živimo u jednoj maloj državi, na nekakvom Balkanu, koju se ništa ne pita čak niti kad joj se oduzima teritorij ili more.
Do čitanja………